*Najveći problem pekarske industrije je cijena proizvoda *Kruh mora imati tržišnu cijenu kao i bilo koji drugi artikl na trgovačkim policama*

Mato Škojo, vlasnik osječke Pekara Kruna preuzeo je vodeću poziciju u hrvatskoj pekarskoj industriji. Prvu tvrtku osnovao je prije 24 godina, a danas je vodeći poduzetnik u regiji. Njegov treći kapitalni projekt bila je „Pekara Kruna“ s kojim je promijenio sliku pekarske industrije u regiji i Hrvatskoj. Danas je to najmodernija i najveća pekarska industrija u Hrvatskoj. Cilj mu je bio stvoriti ...

nešto novo i kvalitetno. Sa Škojom smo razgovarali o problemima i budućnosti pekarske industrije u regiji i Hrvatskoj.

Možete li se nam kratko predstaviti?
Nema tu neke prevelike mudrosti. Živim u Osijeku, a većinu poslova obavljam u Zagrebu. Trenutno mi je pekarska industrija Mlinar najveća preokupacija.

Kakva je bilanca hrvatskog pekarstva u prošloj u odnosu na ranije godine? Zna li se podatak o broju mlinova i proizvođača pekarskih proizvoda u Hrvatskoj?
Hrvatska pekarska industrija već je godinama u krizi. Jedan dio ljudi unutar struke to svakodnevno proživljava, a drugi dio to naprosto ne želi vidjeti. Nije jednostavno odgovoriti zašto je tomu tako, ali je mnogima vjerojatno jednostavnije na taj način doživljavati stvari. Praktično vam to znači slijedeće: dio pekarskih proizvođača svakodnevno radi svoj posao bez ikakve poslovne vizije, rade na zatečenoj, istrošenoj, većim dijelom i zapuštenoj opremi i uopće si ne postavljaju pitanja kako će i što raditi kad se ti strojevi uslijed starosti i neodržavanja jednom jednostavno zaustave? Dakle, uglavnom ne vode računa da će tu opremu biti potrebno zamijeniti. I iz toga je zapravo najvidljiviji najveći problem pekarske industrije – cijena proizvoda. Cijenu na tržištu ruše oni koji ne ulažu u zanavljanje i održavanje opreme, edukaciju stručnjaka u praksi i općenito ne ulažu u unapređenje proizvodnje i nove standarde. I tako dugoročno sami sebi režu granu na kojoj sjede. Taj problem stalno pliva po površini, ali ga većinom ignoriraju, smatrajući valjda da će to jednom netko već nekako riješiti. Što se tiče mlinova, mogu reći da je tvrtka Mlinar prodala svoj mlin i silose jer smo donijeli odluku da se mlinarstvom više nećemo baviti.

Nekako svake godine u ovo doba se pojave problemi oko utvrđivanja odnosa cijene pšenice, brašna i kruha. Tada su poljoprivrednici su nezadovoljni, proizvođači brašna također, a obično se tada najavljuju i poskupljenja kruha. Koji bi bio realan odnos cijena, a da svi nađu svoje mjesto u tim kalkulacijama?
U zadnjih nekoliko godina postalo je uobičajeno da u ovo doba godine započinju prijepori i javna prepucavanja oko cijene pšenice. U tom razdoblju često je vrlo popularno govoriti o 'visokoj cijeni kruha', a najžalosnije je što oni koji si uzimaju za pravo podsjećati na cijenu kruha zapravo nemaju ama baš nikakvih saznanja o formiranju cijene kruha. Naravno da je za formiranje cijene kruha bitna i cijena pšenice, a poslije i cijena brašna. No, nikako, ponavljam, nikako nije presudna u svemu tome. Iz prakse europskih zemalja, u kojima je tržišna ekonomija davno postavila jasne parametre, standarde i pravila igre vidljivo je da su njihovi omjeri cijena u odnosu na hrvatske prilika značajno drukčiji. Kruh u Sloveniji je, primjerice, 50 posto skuplji nego u Hrvatskoj, a u Austriji je skuplji i 100 posto. Pri tome su nam vrlo slični ulazni troškovi sirovina, energenata i svega ostaloga. Dakle, cijena pšenice je tu tek jedna od komponenti, bez osobitog utjecaja kakav joj pripisuju autori problema iz vašeg pitanja.

Vlasnik ste osječke tvrtke Pekare Kruna, ali i pekarske industrije Mlinar. Vertikalno ste povezali biznis, od prerade pšenice do proizvodnje finalnih proizvoda i prodaje pekarskih proizvoda u specijaliziranim prodavaonicama. Što ste željeli postići i koji su vam planovi za budućnost?
Mlinar i Kruna su vlasnički povezane kompanije i bave se isključivo pekarstvom u kontinentalnoj Hrvatskoj, te Istri i Kvarneru. Trenutno smo najveća pekarska industrija u državi, a cilj nam je razviti prepoznatljiv brend na području koje pokrivamo, te ponuditi iste i jednako kvalitetne pekarske proizvode u mreži svojih dućana od Iloka do Rijeke.

                                                        Kruh može biti socijalni artikl, ali…
U pekarskoj industriji imamo sve troškove koje imaju i druge tvrtke-proizvođači koje posluju na našem tržištu. Spomenut ću samo neke od tih troškova: sanitarne iskaznice, komunalne naknade, spomeničke rente, liječnički pregledi, telefoni, uredski materijali, sredstva za čišćenje, rezervni dijelovi, najmovi, mobiteli, internet, poštanske usluge, kamate, zaštitna i radna odjeća, ambalaža, papirnate i plastične vrećice, amortizacija, marketing, dezinsekcija i deratizacija, osiguranja vozila i imovine i da dalje ne nabrajam. Namjerno ne spominjem troškove koji su svima poznati kao što su plaće, regres, božićnice, gorivo, plin, struja, voda, sirovine, brašno i slično.
Kad svim tim troškovima opteretite jednu veknu kruha, kako ona onda može biti jeftina? Kruh mora imati tržišnu cijenu kao i bilo koji drugi artikl na trgovačkim policama. Ako želimo da to bude socijalni artikl onda to netko mora reći, zatim mora donijeti odluku i odobriti subvenciju od 2 ili 3 kune po vekni kruha. Zatim tu subvenciju mora i redovito plaćati, pa će kruh biti socijalni artikl.

Ima li uopće mjesta na tržištu pekarskih proizvoda za male proizvođače koji nisu konkurentni niti su sposobni pratiti proizvodnju tehnološki, u skladu s zakonskim propisima o uvjetima zdravstvene ispravnosti i dr.?
To je pitanje koje treba postaviti potrošačima. Njihova odluka o kupnji je presudna. Mi smo tržišni lideri i pitanje kvalitete proizvoda svakodnevno guramo u prvi plan. Kad smo planirali posao u ovom obliku vjerovali smo da će potrošači prepoznati naše namjere i da će vrlo brzo naučiti razlikovati kvalitetu naših proizvoda u odnosu na ostatak ponude. Danas nam kupci svakodnevno potvrđuju da smo na dobrom putu. S druge strane, vrijeme će pokazati hoće li mali pekari to moći pratiti.

Većina proizvođača se žali na neusuglašene veleprodajne cijene s trgovcima, nelojalnu konkurenciju i rad u sivoj zoni, dampinške cijene, povrate neprodanih proizvoda od strane trgovaca…, a konkurencija u pekarstvu bi se trebala temeljiti na kvaliteti pekarskih proizvoda. Kako to postići?
Često me pitaju, ali jednako toliko često izbjegavam govoriti o sivom i crnom tržištu. Smatram da to nije u mojoj ingerenciji. U uređenoj državi postoje mjerodavna tijela nadležna za istraživanje i procesuiranje svih onih koji narušavaju ozakonjene principe slobodnog poduzetništva. I siguran sam da će ta tijela poduzeti sve što je u njihovoj moći da se stane na kraj sivim i crnim poslovnim projektima u pekarskom dvorištu. To je naš temeljni zajednički interes.

Predstavlja li problem nedostatak školovanih pekara, buregdžija, i drugih zanimanja?
Naravno. To je jedan od velikih problema ovoga posla. Takvih ljudi na tržištu nema. O školovanju pekara se rijetko govori, a gotovo nitko ne postavlja pitanja o tome koliko se učenika godišnje upisuje u pekarska zanimanja. Prema našim iskustvima, te su brojke zanemarive i vrijeme je da se rješavanju tog problema pristupi krajnje ozbiljno. Već duže vrijeme upozoravamo da će taj problem postati još veći.

U pekarstvu se koriste različiti dodaci (punila) koji mogu utjecati na naše navike i zdravlje. Može li se primjera kruh jednoga dana dijeliti na prirodan i dobar ili neprihvatljiv, a ne na crni i bijeli? Je li moguć ekološki pristup u ovoj djelatnosti s obzirom na kupovnu moć i interes potrošača?
Naši kupci već duže vrijeme kruh više ne dijele na crni i bijeli. Mi u ponudi imamo preko 30 različitih vrsta kruha i kupci točno znaju koji im odgovara. Trudimo se pratiti proizvodne trendove koji nam jamče ujednačenu kvalitetu, neprestano inoviramo postupke, aktivno pratimo na koji način potrošači doživljavaju naše proizvode i na temelju tih dojmova ih neprestano usavršavamo. S ponosom mogu reći da kupci u našim trgovinama kupuju trenutno najkvalitetniji hrvatski kruh, ali i mnoge proizvode koji su jednaki ili čak bolji od istovjetne ponude na pekarskim policama mnogih europskih gradova.

Što bi proizvođači pekarskih proizvoda morali poduzeti da spremni dočekaju ulazak Hrvatske u EU? Što je preduvjet za opstanak ove djelatnosti? Mogu li oni postati konkurentni na tržištima drugih zemalja?
Broj jedan je kvaliteta proizvoda, ona treba biti predmetom stalne pozornosti. Zatim, tu je praktično implementiranje normi, odnosno usklađivanje s higijenskim i svim normama koje već vrijede u Europskoj uniji. I na kraju, ali od iznimne važnosti, je svakodnevno ozbiljno pristupanje poslu. Treba prihvatiti činjenicu da mi ne možemo izmisliti ništa novo, a što već ne postoji u razvijenim zapadnim zemljama. Dakle, potrebno je ta znanja i poslovna rješenja prenositi kod nas, prilagođavati ih našim specifičnostima i navikama, i to je formula uspjeha. Oni koji na ovaj način prvi prepoznaju poziciju svog posla u ujedinjenoj Europi, koji se brzo prilagode uhodanim poslovnim trendovima – oni su već u Europi.

V. Mihajlović,  lipanj 2010.